Nedelja u provinciji. Dan koji je po božjoj promisli stvoren za odmor. A opet, palanka kao mesto svakodnevnog „buđenja mrmota“. Dekor je isti, samo što je poslednji dan sedmice, koja kao da pati od stoletnog mamurluka. Nedelja. Na fitnes-traci za trčanje u izlogu prazne teretane izgleda kao dan odmora u paklu. Takva je bar atmosfera na gradskom trgu, ulicama, balkonima, svuda. Tišina se zgnjecala kao kuvani pirinač, zglajznula kao ohladneli sutlijaš u staklenoj vitrini poslastičarnice, koji nedeljom u podne podgreva samo skamenjeno oktobarsko sunce. Posuta rendanim mrvicama čokolade, pre nego je ostatak uvaženi glodar zamotao u celofan. Nedelja, brate Džej. Za put se spremaj.
I dok kružim nekim nebitnim ulicama, koje se keze plombiranim ćorsokacima, izjapam plakat na zidu neke real-soc zgradurine. Sajam prodanih duša. Dođite, proverite, uverite se sami, floskule marketinških navlakuša, isprazne kao šerbet-duh Nedelje. Lokacija ovog opskurnog sajma je bivša predionica vune na obodu grada, mesto koje se sada uglavnom iznajmljuje za koncertne žurke i prodajne salone. Pokatkad i za političke skupove ultradesničara, onih što žvrljaju svastike u javnim klozetima, zighajlujući po svadbama, dok pošten svet igra Žikino kolo. Kako je nedeljni dan već opasno zabagovao, bez izgleda za novi reset ili rebut (ovo potonje nema nikakve veze sa svinjskim butom kao idealnim nedeljnim ručkom), krenuh po inerciji ka lokaciji sajma, a zapravo sam se poraženo vukao i cepao đonove o ivice trotoara i razrovarene betonske kocke.
Brzo i stigoh, a dočekala me ni manje ni više do ljuštura mešalice za malter, čija mi je šupljina nalikovala na mastodontsko prkno. Očito su neki građevinski radovi bili u toku, dok je sveta nedelja, svakako, razjurila masonsku bagru, pa sad sve zvrji neutešno prazno. I onda, pored nedovršene zgrade, ugledah pano sa natpisom: Sajam prodanih duša. Ulaz, sa pokaznom strelicom ka improvizovanoj biletarnici. Zapravo je to običan stočić sa stolicom na kojoj sedi dežmekasti oldtajmer sa naočarama za sunce. Jednu kartu, zatražih suvo, na šta se staračka ruka, nekako sporo i stilizovano poput marionete, maši za papirić. Svaki mu je pokret mehanički teatralan, kao da ga zaista pokreću zglobni konopci. A tek onaj hromirani bariton: izvolite, kao trbuhozborac iza zavese u putujućem lutkarskom pozorištu.
Iznutra, pre ulaska u glavnu halu, sajam je otpočinjao uskim hodnikom sa čije su se obe strane načičkali gusto slepljeni štandovi, te male mobilne tezge na kojima se nutkalo svakojako buvljačno đubre. I uvek me fascinira taj spoj svih mogućih krajnosti, pravi kulturološki mućak đinđuva i drangulija, koji prianja uz pokućstvo kao božićna čarapa uz kurje oko. Tu su svi likovi iz mitološkog, snaf-političkog, etnorevolucionarnog i duhovno-pornografskog miljea. Obilić, Sava Nemanjić, Pavle o Srbima, Čiča ni o čemu, Če za svakog po nešto, I-posle-Tita-kita, Radovan III bibliofil, Donald raspikuća Tramp, KGB pukovnik Put-in (ovog meću i na kondome), Z-zombi apokalipsa i ostali. Čitav imaginarijum koji kao da je ispao iz dijagnoze paranoidnog šizofrenika, odštampan na licima majica, stikera, bedževa, magneta za frižider. Sav ideološki šlajm koji je tuberkulozna istorija iskašljala u lavabo naše savremenosti. To i, naravno, gomila praktičnih vašarskih rekvizita: vangli, varjača, mutilica, oklagija, tapkalica za muve, pajalica duginih boja, zanatski stilizovane grnčarije, iščahurenih babuški, liciderskih srca, zavičajnih tapiserija, drečavih keramičkih figurina i koječega.
Ipak glavni je event počinjao u velikoj sali. I onda, najčudniji momenat, kabine za presvlačenje, njih desetine, a ispred svake stoji po jedan asistent u svečanom odelu, nepomično kao paradni vojnik ispred Bakingamske palate. Sa kurtoaznim smeškom dželata ovaj je sajamski domar ljubazno zamolio da se svi lični predmeti (ključevi, buđelar, mobilni) za trenutak odlože na sto. Potom je svaki od posetilaca dobio po jedno mišjesivo odelo i vizir, digitalnu VR-kacigu za glavu. Ali ne lezi vraže, kad sam se pesvukao u orvelovskog vodoinstalatera, nalikujući na učesnika kineske kulturne revolucije iz 70-ih, preda mnom je ispostavljen i farmakološki izbor u vidu dve kapsule, u maniru matriks inicijacije, samo što su obe blizanački bele. Jedna za sad, druga za kraj sesije, namignu mi pomoćnik tankoćutno, kao maloumnom detetu.
Potom sam propušten u veliku halu sajma. A tamo se razvukla ogromna ljudska hobotnica, čiji redovi-pipci duž sajamske hale tvore oblik bizarnog kabaretskog sleta. Iako se telesno niko ni sa kim nije dodirivao, svi pokreti udova, sva izvijanja, naskoci i zalegnuća, nekih po mojoj proceni stotinak ljudi u mišjesivim odelima, bila su besprekorno sinhronizovana, kao na video igrici. Drugi je aspekt ove kolektivne simulacije Jedinstva, kako se zove ova sesija, jeste i hologramski efekat koji je svaki učesnik imao pred sobom zahvaljujući VR-kacigi. Ovaj digitalni šlem, putem video i audio stimulansa, postiže to da se svi neuroreceptori aktiviraju i odgovarajućim trejlerskim sekvencama (kombinacijom video spota i radijskog džingla), izazovu snažne emocionalne reakcije, koje prate odgovarajući motorički pokreti.
A šta je na programu? Malo je reći samo – kraj sveta kakav poznajemo. Ovakav mentalni reset moguć je samo uz izvanredno rediteljsko umeće i inventivnu postprodukciju. Slike devastacije koje kao da sriču lozinku za opoziv božje kreacije, prizori nuklearnog holokausta, globalnog razaranja, te nezamislivih metoda mučenja pojedinca, pornografske scene orgijastičkih kultova i slično, samo su začinski prstohvat lucidnosti u zagoreloj čorbi ljudske pošasti. Dokumentaristički sirov podkast sa autopsije leša, eshumiranog u raspadnutom stanju, civilne žrtve nekog skorašnjeg besmislenog rata. Istodobno i snimak porođaja, načinjen iz perspektive fetusa, onako kako se snimaju dokumentarci podvodnog pećinskog istraživanja, fokusa sluzavog i mutnog. Odgovarajuće afektivne reakcije su gađenje, sažaljenje i strah.
S druge strane, u jukstapoziciji sa pomenutim, tu su fleš-sekvence sreće i blagostanje, očitovane u prizorima prirodnih lepota, zagrljenih ljubavnih parova i cike dečjih igrališta. Recimo da ove slike izrastaju kao katarzična obrada negativa koji služe samo kao neuroplastična osnova za novo slojevito kodiranje, nalik palimsestu. Iz svih ovih složenih neuroloških interakcija proističe sve ono gibanje tela i njihovo postepeno usklađivanje u košnicu zajedničkog uma, koji stimuliše operativni wizard programske matrice. Binarni obrazac, nula i jedinica. Sve je u kodu. Lepota u jednostavnosti. Slepa Poslušnost Kolektiva kao ishodište ove procedure. Jedan Um koji korača strojevim korakom pčelinjeg sastava, funkcionalnost po meri virtuelne eugenetike. Sistem i Mi.
Svaka je sesija nadgradnja prethodne. Sa svakim novim apdejtom naša se tela kooperativno njišu i lebde, učinilo bi se nekom posmatraču izvan matrice, kako smo svi deo nekog performativnog sleta, nalik figurama u umetničkom plivanju. A opet, pogrešno bi bilo nazvati nas pukim marionetama bez mozga. Mi smo se svojevoljno odrekli svoje slobode, svoje individualnosti, svojih izbora i stranputica. Mi smo sada deo istog cilja, istog eshatona, mi smo spasenje za Čoveka i njegovu egzistencijalnu prelest. Sistem i Mi. To su bezmalo reči mantre koju smo svi manično ponavljali na istoj mentalnoj frekvenciji a onda je po isteku poslednje sesije, neko isključio sistem i u sali je sevnuo mrak.
Ne znam koliko je sve to trajalo, znam da sam se prosvestio pred ulazom u predionicu vune, gledajući u praznu mešalicu za malter. I video da se napolju već zarumeneo suton, poslednji ostaci oktobarskog sunca, poput sveže prolivene krvi koja nakapa bridove gradskih višespratnica. Bio sam omamljen, kao posle prebučnog koncerta. Premda se ničega ne sećam, amnezija je potpuna, nalik plimi koja oplaknjuje prazninu mojih misli, moje sećanje je tek dečiji crtež na pesku. Onda sam instinktivno zavukao ruku u dubinu svojih džepova i opipao oblost plastične kapsule.
Da li sam je odmah progutao bez pitanja (?) ili sam nekoliko trenutaka posumnjao u razložnost svojih postupaka, tek noge su se same pokrenule, mladalački poskočile, stopala su proklizala trotoarom a umesto ulične rasvete, kao u nekom halucinogenom tripu, po čitavom su se gradu ocrtale kodirane petlje, čitavo je nebo sada premreženo šemama i binarnim tablicama.
Sve je to potrajalo svega nekoliko sekundi a onda se širom mog zbunjenog lica razvukao osmeh jer je svaka moja odluka od tog trenutka pa nadalje bila očekivana i promišljena, a nedelja, ova Nedelja, dan za odmor i apdejt, gle čuda, postade moja najradosnija petlja, dovoljno je samo preko celog gradskog pejzaža nula i jedinica pritisnuti: enter.
I Sistem počne da me resetuje...
Нема коментара:
Постави коментар