“Reklo bi se da je Besnilo izašlo na kraj s nejednakošću među ljudima, s kojom se Razum uzalud borio hiljadama godina. Da je ukinulo tradicionalne podele na bele i obojene, muškarce i žene, bogate i siromašne, moćne i slabe, pametne i glupe i zamenilo ih univerzalnom razlikom između zdravih i bolesnih.”
Ima nečeg licemernog u skockanosti gradskih parkova, strogo oivičenih betonskim stazicama, s istim rasporedom klupa, kljunastim korpicama za otpatke i niskom potkresanog drvoreda. Nešto što me odmah podseti na stihove jednog posleratnog britanskog pesnika o poseti oduševljene svetine jedinom preostalom zecu na Ostrvu. Tako i ovi lego-parkići, s pravilnom geometrijom travnjaka (sve pod konac), nalik su ekološkom provizorijumu, surogatu, epruveti. Sa svim friziranim kučićima, pudlama i šnaucerima, čiji fecesi dekorišu ispeglano zelenilo kao čokoladni natpis na rođendanskoj torti.
Tu, ispod jedne od krošnji u parku, na klupici sede dva brata, Žarko i Darko. Obojica isprdeli blizu pet banki, sredovečni luzeri, večiti autsajderi palanke. Sede i pljuckaju. Crnomanjasti, plećati, s trbušastim jastučićima oko pojasa i pupka. Žarko švajsuje filtere, oblizuje rizlu, dok Darko iz kesice sipa duvan. Končasto natrunje usitnjenog duvanskog lista, nalik kučini. Sede i pućkaju ljutkaste dimove. Težak vonj krdže – duvan je pijačnog kvaliteta importovan privatnim švercerskim kanalima – ispunjava prolećni vazduh. Tek poneki prolaznik, debeljuškasti džoger s nogavicama uvučenim u belosive sportske čarape ili vrckava snajka širokih kukova gurajući kolica u kojima mljacka tek probuđeno odojče. «Dobra mamica», niz bradu procedi Žarko. «Držeća!», presuđuje Darko oblizujući vrškom jezika gornju usnicu. «A pazi ovog slepca u trendži s unihopom!», zacenjuje se od smeha. Zuri Žarko u rekreativca i ništa mu nije jasno. Budala! Iz kolutova dima pomaljaju se pravilni kružići, pa još sitniji, prestižući iznutra one šire, rasplinutije. Jezik je obojici savijen pri vrhu a usne napućene poput selfija prigradskih šiparica. Lep i sunčan dan, sredina marta.
Teško je reći otkad poznajem Žareta i Dareta... Obojica su tu od pamtiveka, verujem da su biološke kopije ovih starmomaka prašile čaršijske drumove još iz vremena vojvode Momčila. U svakoj epohi postojao je bar po jedan par ovakvih veselih gubitnika. Obaška, zamišljam ih kako sede tu, na istom mestu, na nekoj davnašnjoj klupici, dok se niz put pomaljaju kopite lake turske konjice negde s početka 19. stoleća, ili, možda, teške gusenice okupatorskih tenkova u praskozorje Drugog svetskog rata; sede s čačkalicom među zubima i ironično mašu soldatima uz dijalekatsku doskočicu: oprem dobro! Iznad svega, vole blejački provod i šmekanje curica. Uvek su tu negde, na prometnom ćošku, blizu bašte polupraznog kafića, na šetalištu izvan grada, uvek tamo gde se voajerski skida ženska pojavnost, u trenutku kad se gologuzne likuše na štiklama presamićuju preko krnjeg stepenika. Ili tamo gde s povečerjem društvance cuga neku smlačenu brlju – plastični dvolitrenjaci jeftinog piva s kioska, poznatijeg i kao bomba. Samo bi se u daljini začuo njihov meketav osmeh, kez do suza i klovnovska grimasa zgrčenog lica – oči kao u miša. Momci na mestu. Niču svuda. Kao vrganji posle obilne kiše. Ili tikve na bunjištu. Niču i tamo gde ih ne seješ.
- Ooo, gde si, brate, kako si mi ti? – kvekerska poštapalica Žaretova zamirisa u mojoj svesti kao jeftina kolonjska voda. I taj ton familijarne prisnosti (etički dativ), kojim te svaka inicijacija u razgovor sa fratelama čini saučesnikom u neobaveznoj igrici mrsomuđenja. Ili ti se tako bar isprva čini. Poziv na javnu ispovest? Odmeravanje raspoloženja? Besplatno članstvo u klub neženja s godišnjim popustom u vidu ogovaranja čaršijskih đilkoša? Žarko je obično taj napinjač, horovođa, klepetalo, doboroćudni denuncijant savesti, dok je Dare smračeni ćutljivko, loš policajac, islednik koji isprva ćuti u ćošku, lica obavijenog lelujavim dimom cigarete, dočim se kasnije u razgovoru uloge smenjuju.
- Ništa, braćo, uživam u lepom danu. Sve mi je potaman – ne dam se zbuniti. Znam da ravnodušnost razdražuje Žareta i otvara karte. Pokaz je nemilosrdan kao tzv. mrtvačka ruka, kombinacija od dva para aseva i osmica, smrtonosna ruka za legendarnog Divljeg Bila Hikoka.
- Eh, blago tebi onda – Žaretovo ironično povlačenje (fold) iz partije – Znači da ne pratiš vesti – ponosno će na to Dare, smatrajući da se klupko mora odmotati do najtananije niti.
- Koje vesti? – zapitah reda radi, ko što sat otkucava podne u nekom zabitom manastiru.
Napamet znam šta obično sledi. Upućivanje na medije uvek je taj pogibeljni mamac za domajne volšebnike, paranoike i komplotiste. Nekada su to tajne službe, nekada prosto Rusi, Ameri, Vatikan, Kinezi, bečko-berlinska škola istoriografije, cionisti, emigranti, sivi, reptilijanci, darvinisti, iluminati, slobodni zidari... – naš je narod ulaštio svaku teoriju zavere do usijanja. Život-komplot. Dare i Žare su sam krem (de la crème) zavereničkog imaginarijuma palanke. Svaku vest dobrano pročešljaju (kao vašku gustim češljem), properutaju svaku vlas i zgnječe svaku bubačku svojom dedukcijom (na kojoj bi im i Dojlov čuveni detektiv pozavideo). Jer nešto uvek smrdi! A riba uvek smrdi... I tako su, ni krivi ni dužni, obojica čuvari Razuma i Poretka koji seže u dubine filogenetskog atavizma. Jer o identitetu je reč! O supstanci samog naroda – ko smo, odakle dolazimo, koje je naše pravo poreklo, haplo grupa, da li smo rh +/-, ko nam je oteo istoriju? (preslovensku, prehrišćansku esenciju), jezik? (starovedski sa natruhama atlantiđanskog dijalekta), kulturu? (tja, pa to svako dete odraslo na netu zna, cela planeta proishodi iz oblina vinčanske Venere). Tajna egipatskih piramida? Poduhvat starosrpskih pečalbara. Tajna megalitskih objekata širom planete? Srbende. Ko je osnovao Lemuriju, ko je u pijanci ispričao egipatskom svešteniku sve o Atlantidi, a ovaj se hvalisavo izlanuo pred Platonovim pretkom Solonom. Srbadija. Ko su bili stari Grci, ako ne istočni Srbi, stari Germanci, ponosni žitelji Uskršnjeg ostrva? Svastika, kolovrat, svarožić, stari simbol moćne starosrpske civilizacije i kulture, jeftino plagiran od nacista. Itakodalje.
Znaju sve to Žarko i Darko, lole palanačke, deca pirotske kaldrme, znaju pa se sve uvlačeći ramena u vrat i škiljeći očima, šeretski smejulje ko sveže isprošene mlade pred drugaricama.
- Eh, koje vesti! – zgledaše se namigujući, ne bez trijumfalne naslade. Shvatih odjednom svim svojim životinjskim instinktima da sam se upecao u mrežastu klopku.
Zamka je bila sve samo ne bezazlena, kako će dalji tok događaja pokazati. A vest koja se tada samo stidljivo pomaljala iza glavnih objava po medijima, tek kao pomen o pijačnoj pošasti u dalekoj Kini, beše ni manje ni više do Korona (ili Kovid 19, službeno ime prema SZO; nazivom podseća na trkačkog konja). Virus akutne respiratorne infekcije, koji će, pokazaće se ubrzo, za par nedelja paralisati celu ljudsku civilizaciju na planeti. I već tada, braćala su znala da nam je odzvonilo, sveopštim gongom kakav odjekuje samo u ušima tibetanskog monaha tokom aum-meditacije. I da će se naši životi drastično promeniti. I čim je virus prošpartao putem svile, svrativši malo na jutarnji espreso do Milana, apokaliptični mehanizam je razglavinjao zarđale kotače Sudbine. Ceo ljudski rod se, ako je suditi po masovnosti kupovine toalet-papira koja je potom usledila, doslovce – usrô! Beše to pravi pravcati komplot od šljiva. Onaj koji čisti crevnu floru i probavu čini lakšom i lepršavijom.
No, već i tada javile su se dve škole
konspirativnog mišljenja o poreklu virusa. Prva, po kojoj je sve to čista
izmišljotina kreatora Novog Svetskog Poretka, moćnika iz senke, koji kontrolišu
čovečanstvo od pamtiveka, nešto kao test-proba za buduće eskperimente sa
ljudskom prirodom, globalnom ekonomijom, geopolitičkim aranžiranjem pozicija
moći i kapitala. I druga, koja veli da je virus stvoren veštački, u tajnoj
laboratoriji, te da je vrsta biološkog oružja za pojedinačne ciljeve svetskih
vlada. Žarko i Darko su i sami ostali raspolućeni između ovih dveju
interpretacija. Inače, u vreme same epidemiološke krize, videh ih samo par puta
na ulici, jedared na šetalištu... Bežahu od mene ko đavo od krstonosca (pravilo
socijalne distance), uvek dužinom fudbalskog šesnaesterca. Što je sigurno, sigurno
je. Krili su se iza troslojnih maski, verujem i da su im džepovi bili puni
zaštitnih rukavica, gaze, gelova za dezinfekciju ruku, spreja za samoodbranu u
slučaju isuviše bliskog kontakta. Takođe i kabanice, kaljače, burke. Momci za
uzor. U svakom pogledu. Samoodisciplina (5). Shvatanje ozbiljnosti situacije
(4+). Distanca (5*). Školski primer za epidemiološke priručnike
No, šta je virus korone svima poručio? Kakva mu je istinska ćud, imajući u vidu dejstvo na društvo i civilizaciju? Naposletku, šta nam poručuje taj glasnik iz mikrokosmosa, iz dubine svoje mikroskopske razbašurenosti? (premda je na slikama sav nekako pufnast i šarenolik, sa jastučastim kraterčićima nalik nagrđenom licu rošave šiparice).
1. Šaljiv pristup životu. Kako kaže pesmica: započeh pošalicu koja je rasplakala ceo svet. Tako nekako bi i sa koronom. Isprva, podmet za zajebanciju, medijske naskočice vlastodržaca, lekara šaljivdžija, komplotista. Potom, strah od bližnjeg svog, opšta panika, jurnjava po krcatim hodnicima megamarketa, kućna izolacija.
2. Kosmopolitizam. Virus kao građanin sveta. Ne poznaje granice ni države, carinske protokole, vizne režime. U samo par nedelja obišao svet uzduž i popreko kao neumorni turista koji je uplatio aranžman na vreme, sa presezonskim popustom na pun pansion.
3. Socijalna jednakost (l’égalité). Ne vredi ti ništa bogatstvo, kule i gradovi. Ni to da li si premijer ili dostojnik kraljevske porodice. Korona je Francuska revolucija u malom. Bez giljotina, jakobinaca, Napoleona. Komunizam bez Gulaga. Jedinstvo različitosti.
4. Policijski čas. Strah od bolesti je razgolitio pravu prirodu Sistema, naročito autoritarno-populističkih režima kakvi docvetavaju na Balkanu. Virus je lakmus test za savremenu građansku kulturu. Potkazivanje komšije policiji dok pije pivo na klupici u parku. Mreža doušnika je razgranata kao korov na zapuštenom imanju. Kontrola medija i tapija na istinu u sferi javnog mišljenja. Atak na sve slobode i prava. Sve to izazvao majušni mikrob, nevidljiv golom ljudskom oku. Sve se to dešava u 21. veku.
5. Poraz ljudske vrste u sukobu sa Prirodom. Nekako se na mala vrata vraća rusoovsko shvatanje prirode, te nužnost ekološkog prevaspitavanja homo sapiensa sapiensa. Čini se kao da virus poručuje čoveku: nisi jedina niti najvažnija životinja na planeti. Postoji puno toga što ne razumeš. Ako nisi deo rešenja, ne budi ni deo problema.
Otprilike takve su mi misli, taksativno poređane, prolazile kroz svest dok sam na dvometarskoj distanci stajao zamaskiran hirurškom krinkom u redu za hleb i mleko. Redovi koji su mi u sećanje očas vratili kraj devedesetih, samo što se ovog puta građanstvo, čini mi se, brzo naviklo na vanrednost situacije. Ostalo je samo da sačekamo kraj epidemiološkog ciklusa, prebrojimo i pokopamo mrtve, zahvalimo se besprekornom Vođi na spasenju, potom i haleluja bogu-pantokratoru. O inficiranima sve najbolje. Tako se naposletku i zbi. Privreda je štucala nekoliko narednih godina a onda je u mamurluku recesije povratila stari dobri monopol postkapitalističkog društva. A o korona virusu tek kao o epohalnoj odrednici u prošlosti – to beše za vreme korone! – kao da se time poručuje kako je ljudski rod neuništiv u svojoj ćiftinskoj proračunatosti.
Jednog lepog i sunčanog dana, biće da je opet sredina marta, prvi nagoveštaji proleća, cvetanja i bujanja. Žarko i Darko, dva brata koji zajedno sprcaše u dupe čitavo stoleće, sede na klupici u parku. Žare nežnošću felacija oblizuje krajeve presavijene rizle, dok Dare šuška duvankesom. Purnjaju cigaru i odbijaju kolutove gustog dima. Neka cica u teskas miniću promiče stazicom vodeći na povocu pekinezera. Upareni pogledi braćale pomno prate svaki trzaj njenih guzova, zategnutost oblina s ocrtanom vezicom čipkastih gaćica.
- Ooo, braćala – vičem im s leđa – Šta ima, šampioni?
- Oeeaaa – bacakaju se ramenima ko gorile u podne – Jesi li nam dobro? – Odmeri me Žare, islednički.
- Odlično sam, braćo? – ne dam se zbuniti niti pokazati znake kolebanja.
- Znači, nisi čuo najnovije vesti? – zaškilji Darko zavereničkim osmejkom.
- Koje vesti? – smejem se sad i ja, postodušno, od srca; ništa me više ne može iznenaditi.
Нема коментара:
Постави коментар